plik

svibanj, 2008.

MALI PRINC

Prije dizanja zavjese izlazi dijete-pripovjedač:
“Jednom, na nekom planetu tek nešto većem od njega sama, živio je i samovao Mali
Princ, kraljević svoga kraljevstva koji je imao svega osim prijatelja...”

I čin

Sumrak. Četvoro se djece vraća kućama. Na leđima nose teške školske torbe.

Mirta: Dosta mi je škole, a posebno matematike. Toliko želim tu četvorku iz množenja
da bih za nju dala sve, baš svaku od mojih drangulija.

Zrinka: Trojka ili četvorka, baš me briga... Važno je ono što je svidi, na primjer, ono što
nosiš na glavi... Zamisli da mi je kosa ljubičasta...

Mirta: Zašto baš ljubičasta?

Zrinka: Zato što bih tada bila glavna. U svim bi me osnovnim školama pozivali kao
zvijezdu, sigurno bih i na televiziji nešto otpjevala!

Ivan: Vi djevojčice želite same gluposti!
Dinko: U pravu si, Ivane. One ne znaju za naše muke...
Zrinka: Muke?
Ivan: Muke, nego kako nego muke?
Dinko: Znate li da već od proljeća vježbam evo ovu nogu (pokazuje na desnu nogu) –
dižem utege, trčim oko igrališta i prije i poslije škole...
Ivan: Da, vi mislite da je dovoljno obojati kosu kako bi se postalo “najbržom nogom
Slavonije i Baranje”?!
Dinko: Dame, moram vam reći, pojma nemate...
Ivan: Naravno da ne znaju kada ne žele prave stvari...
Dinko (istodobno govori s Ivanom): Premda se mučim i mučim još uvijek sjedim na
stolcu za rezerve... a zbog ove bih želje podnio i gore muke....
Ivan: I ja bih, Dinko... Ja te prijatelju razumijem...
Djevojčice (osim Iskrice) sve u glas: Mi ne želimo prave stvari? Ne želimo?

Ivan primjećuje Iskričinu šutnju. Podrugljivo podvikuje u smjeru Iskrice.

Ivan: Pogledajte je! Sva je važna! Ti valjda ništa ne želiš?

Iskrica: Želim, želim...Ali, moja želja je drugačija! Vaše želje se tako lako mogu
ostvariti.

Zrinka: Tebi je lako biti glavna zvijezda svih škola, ili pjevačica? Oooooo, jako si mi
skromna?

Iskrica bez riječi na sve to odmahuje.

Mirta: Što bi htjela? Peticu iz svega? (Obraća se publici: “Djeco, pomozite nam otkriti
koja je to tajna želja.” Počinje skandiranje: ŽELJA! ŽELJA! ŽELJA!)”

Iskrica: No, dobro, reći ću vam...

Glasovi: Reći će nam, reći će nam...

Iskrica: Moja je želja upoznati Malog Princa.

Mirta: Svašta... Do sada sam čula za velike kraljeve, hrabre osvajače, gusare, princeze,
balerine, kontese i grofice, ali nikada i za Maloga Princa...

Iskrica: Željela bih doznati postoji li negdje na ovome svijetu – na zemlji, ili, možda,
negdje na nebu; dječak koji je dovoljno velik da ga zovu Princ i dovoljno malen da bi se
htio družiti sa mnom...

Mirta: Priznaj, ti bi željela kraljevati!
Iskrica: Ne, ja bih željela prijateljevati!

Mjesec: Ohoho, poslušajte to! Vi, tako veliki, ne znate postoji li Mali Princ koji bi volio
imati prijatelja? Ohoho, ja znam to!

Djeca žamore začuđeno.

Mirta: Što to Mjesec priča?
Dinko: Govori da poznaje Maloga Princa.
Ivan: Ćini se, Mali Princ zaista nema prijatelja...
Zrinka: Ššššš, poslušajte, hoće li nam Mjesec otkriti iz kojega je kraja?
Iskrica: Mjeseče, znaš li odakle je?
Ivan: Iz koje je države?
Dinko: Možda nije iz države. Možda je s nekog kontinenta...
Mirta: Ali, Dinko, i na kontinentima su države...
Mjesec: Država? Kontinent? Prave ste neznalice! Ja sam gospodar Neba, Zvijezda i
Planeta, a ne političar! Ne obraćajte mi se takvim glupim riječima.

Iskrica: Oprosti, Mjeseče, nećemo više. Gdje se nalazi dječak koji bi se družio s nama.

Mjesec: Mali Princ je s Asteroida B 612. On je dječak koji traži prijatelja...

Djeca: Asteroid B 612?
Mirta: Što je to?

Ivan: Novi model aviona?

Gospodin Oblak Munjomlat: Dobar dan, ja sam Oblak Munjomlat. Kako živim gore, na
visokoj nozi - ja sve znam, ja sve znam...

Ivan: Društvo, tko je to?
Mirta: Šuti, ne čujem ga ... Zove se Oblak-Mlat, tako nekako...

Gospodin Oblak Munjomlat: Zovem se Oblak Munjomlat. Ja sve znam... Ponekad svijet
krasim svojim bijelim oblinama, a ponekad ga strašim munjama i gromovima. Astroid B
612, to vam jamčim, najnovija je video-igra...

Prekida ga Gospođica Namiguša-Zvjezdica (sva ukrašena i treperava, izgleda

kao božićno drvce) .

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Dakle, svašta! Nisam li i ja možda neka video-igra?
Astroidi su moji rođaci. Neki su od mene veći, a neki manji. Astroid B 612 je rodni
planet Maloga Princa

Iskrica: Gospođice, oprostite, kako Vam je ime?
Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Zovu me gospođica Zvijezdica

Gospodin Oblak Munjomlat: Ispravak netočnog navoda: draga, zovu te Namiguša-
Zvjedzica...
Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Ne slušajte ga... (okreće se povjerljivo djeci), sve ću
vam reći.... Mali Princ živi na planetu koji je jedva veći od obične kuće zemljana. Na
njemu su dva živa vulkana...

Mirta: Jao, ja se bojim vulkana

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Smiri se, draga... Vulkani su vrlo korisni... Mali Princ
na njima priprema doručak, a onaj treći, ugasli vulkan, koristi za pospremanje.
Dinko: Mrzim pospremanje.
Ivan: Mrzim čišćenje.

Mjesec: Eh, dečki, tada mali Princ nije prijatelj po vašoj mjeri. On svakoga dana čisti
svoje vulkane.

Prekida ga oblak.

Gospodin Oblak Munjomlat: Čistiti? Vulkane? Zar te poslove ne rade mame? Ili, možda,
čistači?

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Ti baš ništa ne znaš o astroidima! Astroid Malog Princa
je toliko malen da na njemu nije bilo nikoga osim Princa, jedne Ruže, i izdanaka
baobaba.

Slika Astroida B 612 .

Gospodin Oblak Munjomlat: Zašto ta “baba” onda nije uređivala planet?

Svi u glasu: Baba?

Mjesec: Baobab je ogromno drvo koje bi zakrčilo cijeli Astroid kada bi naraslo u svoj
svojoj veličini.

Slika planete pune baobaba.

Gospodin Oblak Munjomlat: Dobro, dobro, jasno je da ta baba ne može čistiti planet, ali
Ruža je ipak mogla nešto pospremiti i sama.
Iskrica: Ja ne bih čistila da sam na Ružinom mjestu.
Gospodin Oblak Munjomlat: Ne bi? A ja bih ti tada uputio kao upozorenje tri do četiri
munje, a zatim i pokoji grom!

Čuju se gromovi, zasijevaju munje, a djeca u glas viknu: “Uaaaaa, pozvat ćemo

SOS telefon...”
Gospodin Oblak Munjomlat: Što to oni govore? Što će pozvati? Ja ih ništa ne
razumijem???

Na sceni se pojavljuje Mali Princ. Ppod rukom drži kutiju. U pozadini scene, do

kraja predstave, ostaje maketa njegovog astroida.

Mali Princ: Moja je Ruža prekrasan cvijet.
Mirta: Tko je to?
Mjesec (šapće): Mali Princ nas je čuo.
Gospođica Namiguša-Zvjezdica: On je. Čuo nas je... On je... Mali Princ nas je posjetio...

Mali Princ: Moja je Ruža bila sjemenka. Zalijevao sam je svakoga dana, nekako u
vrijeme odlazaka Gospođice Sunčice. Znate li, Gospođice Sunčice kako ste nam jednoga
dana otišli 43 puta? 43 puta sam se rastajao s Vama, a moja Ruža je uvijek bila uz mene.
Mirisom je obavijala planet

Djeca u glas ispuštaju zvuk nakon ugode mirisanja lijepog mirisa: mmmmm

Mali Princ: Moja je Ruža mirisom obavijala planet, a ja se tome nisam znao radovati...

Ruža (progovara s planete): “Zalijevao si me, tijelo si mi pokrivao staklenim zvonom,
štitio si me od vjetra i gusjenica... Ja te volim. Ja sam kriva što o mojoj ljubavi nisi ništa
znao. Nastoj biti sretan...

Mali Princ: Otišao sam i moja Ruža više nema zaštitu od vjetra. Niti od gusjenica.

Ruža: Ne brini se... nisam prehlađena...Dobro će mi doći svježi noćni zrak. Ja sam cvijet.

Mali Princ: Možda nije prehlađena i možda joj vjetar neće naškoditi... Ali, životinje,
gusjenice, one bi je mogle iscrpiti...

Ruža: Ako želim upoznati leptire tada ću rado podnijeti dvije, tri gusjenice.

Mirta se naginje Iskrici: Leptiri nastaju iz gusjenica...

Ruža: Leptiri su lijepi. Volim njihov ples.
Iskrica: Ruža je usamljena?
Mirta: Nije. Zar ne čuješ da će je posjetiti leptiri...
Ruža: Gusjenice će postati leptiri i ja ću ih sretno promatrati kako me uveseljavaju
plesom.
Mali Princ: Ali, gusjenice će se hraniti tvojim listovima...
Ruža: Neka. Rado ću im darovati koji list. Tko će me inače posjetiti? Ti ćeš biti daleko.
Mali Princ: Što ako ti se približi neka velika životinja? Što ako te napadne netko jači od
tebe?
Ruža: Velikih se životinja ne bojim. Imam i ja obranu, svoje trnje.

Mali Princ ostaje u sjeni, ili odlazi iza pozornice..

Gospođica Sunčica: Jednoga jutra, tek što sam obasjala taj Astroid B 612, Princ je
odlučio otići.

Oblak i djeca: Kako? Kako? Kamo? Kada? Kamo?

Gospodin Oblak Munjomlat: Putuje se, probajmo se prisjetiti: heliii-kopterima, brooo-
dovima, vlaaa-kovima, baaa-lonima, aaaa-vionima, autooo-mobilima, autooo-busima,
raketama, ...?

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Za svoj bijeg iskoristio je jednu seobu divljih ptica.

(Na sceni se pojavljuju lutke na prutu koje predstavljaju princa i ptice u letu)

Iskrica: Kamo je krenuo?
Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Na to pitanje ne mogu odgovoriti, draga...
Iskrica: Kamo je dospio?
Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Eh, to ti već mogu reći. Prvo mjesto koje je posjetio bio
je planet na kojemu je živio Kralj.

Gospođica Namiguša-Zvjezdica ostaje u polumraku scene. Mali Princ prilazi Kralju.

Kralj poviče (sjedi odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom, ali ipak
veličanstvenom postolju. Cijeli je planet zakrčen kraljevim plaštom.): - Ah, evo jednog
podanika! Približi se kako bith Te bolje vidio!
Mali Princ se premjesti s noge na nogu, a zatim zijevne (ne uspijeva se približiti Kralju
zbog njegovog plašta koji se nalazi svuda unaokolo).

Kralj: Nedopustivo! Zabranjujem Ti zijevanje! Ili, još bolje, naređujem Ti zijevanje!

Mali Princ učini kretnju kojom bi sjeo.

Kralj: Naređujem Ti - sjedni! Naređujem Ti – slušaj me! Ja sam ovdje apsolutni vladar!
Mali Princ: Kralju, kada imate toliku moć, ... želio bih vidjeti zalazak Sunca. Učinite mi
to zadovoljstvo. Naredite Suncu neka zađe!
Kralj: Imat ćeš svoj zalazak Sunca. Zahtijevat ću ga, ali kada za to budu bili povoljni
uvjeti, a to će biti oko Vijesti u 8 sati navečer. Vidjet ćeš kako će me Sunce lijepo
poslušati...
Mali Princ: Ali, Sunce će tada zaći i ovako i onako! ... Nemam više što raditi ovdje. Tu
je dosadno. Odlazim!
Kralj: Nemoj otići. Imenovat ću Te ministrom, sucem, ili bi radije bio general?
(vidjevši da Mali Princ odlazi, dovikuje mu) ... Imenujem Te svojim poslanikom!
Čuješ? Poslanikom!
Mali Princ (za sebe, gledalištu): Odrasli su vrlo čudni! Jedino znaju ponavljati: „slušaj
me, slušaj me“, a sami ne čuju one što im govore!

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Mali Princ se uputio prema sljedećem planetu.

Na njemu je živio Uobraženko.

Uobraženko: Divan sam, krasan sam, prekrasan sam. Ah! Ah!.... Pristiže mi jedan
obožavatelj!
Mali Princ: Dobar dan! Imate smiješan šešir!
Uobraženko: Služi mi kako bih pozdravljao dok mi kliču kada mi se dive (žonglira
šeširom)! Ti mi se doista diviš?
Mali Princ: Što znači diviti se?
Uobraženko: Diviti se znači misliti da sam ja najljepši, najbolje odjeven, najbogatiji i
najpametniji čovjek na cijelom ovom planetu.

Mali Princ: Ali, ti si posve sam! No, ako će te učiniti sretnim, dobro, reći ću ti da ti se
divim.

Mali Princ se priprema za odlazak. Govori sam sebi: Odrasli su zaista jako, jako

čudni!

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Je li Mali Princ postao tužan? Možda

razočaran? Teško je to reći... Ono što znan posve izvjesno, odlučio je putovati dalje.
Odlučio je putovati toliko dugo dok ne pronađe prijatelja. Obišao je još neke
nenastanjene planete, a na sljedećem planetu na kojemu se zaustavio, zatekao je novog
poznanika.

(Pijanac crvenog nosa sjedi šutke pred gomilom praznih i gomilom punih boca.)

Mali Princ: Što radiš?
Pijanac (turobno): Pijem.
Mali Princ: Zašto piješ?
Pijanac: Želim zaboraviti.
Mali Princ: Što bi zaboravio?

Pijanac: Zaboravio bih da se stidim.
Mali Princ: Čega se stidiš?
Pijanac: Stidim se što pijem!

Mali Princ (zbunjeno): Ali, Ti piješ zato što se stidiš što piješ! Djeca za takve odgovore
dobivaju jedinice u školi!

Mali Princ preskače boce, traži način kako otići. Govori za sebe i gledalištu: “Odrasli su
zaista čudni. Odrasli su jako, jako čudni.”

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Mali Princ se nadao da će možda na četvrtom

planetu pronaći prijatelja. Putovao je sazvježđima sve dok nije susreo Poslovnog
Čovjeka.

Planet na kojemu piše broj četiri. Premda je mal, ostavlja dojam užurbanosti (čuju se
automobilske sirene, zvone telefoni i mobiteli) Poslovni Čovjek radi na računalu. Glavu
ne pridiće ni pri dolasku Malog Princa.

Mali Princ: Dobar dan.. Ugasila Vam se cigareta.
Poslovni Čovjek: Tri i dva su pet, pet i sedam dvanaest, dobar dan, dvadesetosam,
nemam vremena ponovo je zapaliti, pet stotina jedan milijun šest stotina dvadeset dvije
tisuće sedam stotina trideset jedan.
Mali Princ: Čega?
Poslovni Čovjek (nervozno): Kako čega? Milijun zvijezda! Ometaš me... Nemam
vremena!
Mali Princ: I što radiš s tim zvijezdama?
Poslovni Čovjek: Ništa. Posjedujem ih!
Mali Princ: Ali, ja sam već vidio jednog Kralja koji posjeduje sve...
Poslovni Čovjek: Kraljevi ne posjeduju. Oni “vladaju”, a ja posjedujem. To me čini
bogatim, pa mogu kupovati i druge zvijezde ako ih netko nađe.
Mali Princ: Kako netko može posjedovati zvijezde? Ne možeš ih odnijeti kući, niti
staviti u ladicu, niti pričati s njima.
Poslovni Čovjek: “Ali ih mogu staviti u banku. Lijepo napišem na komadiću papira broj
mojih zvijezda, a zatim taj papirić zaključam u ladicu.
Mali Princ: Ja imam Ružu koju svaki dan zalijevam, i tri vulkana koja čistim. I za moje
vulkane i za moju Ružu je korisno što ih posjedujem, ali Ti, Ti nisi koristan zvijezdama...

Mali Princ pobježe dok je Poslovni Čovjek zijevao tražeći odgovor. Okreće se publici:
“Odrasli su zbilja sasvim neobični. Čudi me kako uspijevaju biti toliko dosadni?”

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Peti je planet najmanji od svih prethodnih i svih

budućih planeta koje će posjetiti Mali Princ. Na njemu je bilo mjesta tek za jednu uličnu
svjetiljku i jedinog stanovika - Noćobdiju.

Mali Princ: Dobra večer. Zašto si upravo ugasio svjetiljku?
Noćobdija: Takva je naredba. Dobra večer.

Mali Princ: Zašto si je sada upalio?
Noćobdija: Takva je naredba. Naredba je naredba! Dobar dan....Planet se svakim danom
sve više smanjuje, i sve brže okreće, stoga dan traje svega jednu minutu. Kako se naredba
nije promijenila, svjetiljku palim i gasim svaku minutu. Dobra večer!
Mali Princ: Baš nemaš sreće!
Noćobdija: Nemam sreće. Dobar dan!

Mali Princ (polako odlazi, govoreći za sebe): S Noćobdijom bih se rado sprijateljio, ali
njegov je planet vrlo malen. Na njemu nema dovoljno mjesta za dva čovjeka, jedne
ljestve, jednu svjetiljku i jedno prijateljstvo.

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Na šestom, do sada najvećem i najljepšem

planetu, živio je čovjek koji je pisao velike knjige.

Profesor zemljopisa (Zenljopisac?): Ja sam Profesor zemljopisa, učenjak koji zna gdje se
nalaze mora, rijeke, gradovi, planine i pustinje.
Mali Princ: Vaš je planet vrlo lijep. Ima li na njemu oceana, gradova, rijeka ili pustinja?
Profesor zemljopisa: To ne mogu znati, jer nisam istraživač. Ja ispitujem istraživače i
bilježim njihove uspomene. Ali Ti, Ti dolaziš izdaleka. Ti si istraživač! Opisat ćeš mi
svoj planet! (otvara zapisnik, šilji olovku)
Mali Princ: Oh! Kod mene je sve jako maleno. Imam tri vulkana. Dva živa i jedan
ugasli. Ali nikad se ne zna... Imam i jednu Ružu.
Profesor zemljopisa: Mi ne bilježimo cvijeće.
Mali Princ: Ali zašto? To je baš najljepše!
Profesor zemljopisa: Zato što je cvijeće prolazno.
Mali Princ: Što znači prolazno?
Profesor zemljopisa: Ono čemu prijeti bliska propast.
Mali Princ: Zar mojoj Ruži prijeti bliska propast?
Profesor zemljopisa: Dakako.
Mali Princ (za sebe): Moja je Ruža prolazna, ona ima samo četiri trna kako bi se branila
od svijeta! A ja sam je ostavio kod kuće posve samu!

Ponovno se ohrabri: Tražim prijatelja. Savjetujte mi, molim! Koga ili što bih

mogao posjetiti?
Profesor zemljopisa: Planet Zemlju, trenutno je na dobrom glasu...

Gospođica Namiguša-Zvjezdica: Mali Princ je krenuo u posjetu Zemlji. Ipak,

više nije bio onako bezbrižan kao prije. Mislio je o svojoj Ruži, njezinom mirisu i o
propasti koja joj prijeti zbog prolaznosti.

kraj I čina

II čin

Oblačić lijevi: Pustinja, konačno! Danas sam oblačio nad gradovima, selima, školama i
vrtićima.”
Oblačić desni: Obišao sam svih sedam kontinenata, i izbjegao sedam tisuća profesora
zemljopisa, devet stotina tisuća poslovnih ljudi, sedam i pol milijuna pijanaca, tri stotine
jedanaest milijuna uobraženih, to jest nekoliko milijardi odraslih osoba.
Oblačić donji: Kada bih barem pronašao planet na kojem žive samo djeca, uživao bih.
Zamislite tog veselja kada bi ih usred igre zalijo s 28 litara kiše!
Oblačić gornji: Što kažeš za odrasle:
Oblačić donji: Sebe smatraju strašno važnima, a prave su kukavice.
Gospodin Oblak Munjomlat: Izumili su sve moguće zaštite: kišobranima se brane od
kiše, gromobranima od gromova, bundama i lopatama od snijega, suncobranima od
Sunca
Oblačić donji i oblačić gornji: Odrasli su kukavice!
Gospođica Sunčica: Gospodo oblaci, niste li malo prestrogi? Zar se svi ne bojimo
ponekad?
Gospodin Oblak Munjomlat: Možda drugi, ali ne i Oblak Munjomlat. Koga bih se ja,
tako snažan i gromoglasan, mogao bojati?...
Gospođa Oblak: Munjomlateeeeeeee! Dolazi s mjesta kući, Munjomlateee!!!
Gospodin Oblak Munjomlat: Da, draga, jurim, evo me, ... joj, uh, joj, .... stižem ....!

Gospođica Sunčica: I od hrabroga ima hrabriji, i od jakoga ima jači! Ali, u jednom je
Oblak u pravu. U pustinji je mir, bez ljudi i bez gužve, u pustinji je moje carstvo.
Zrno pijeska: Oprosti, gospođice Sunčice, što Te želim ispraviti
Gospođica Sunčica: Tko si ti? Ne uspijevam te vidjeti.
Zrno pijeska: Ja sam obično malo zrno pijeska. Ti me griješ cijelog dana, a za noći koje
su tako strašno hladne bez Tvoga sjaja, željno iščekujem Tvoj jutarnji dolazak. Ipak,
moram Te ispraviti, pustinja nije samo Tvoje carstvo. Tu carujemo i mi, Tvoji podanici –
brojna zrna pijeska s nevidljivim svijetom malih i velikih životinja.

Gospođica Sunčica (zijeva): MMMMMMM, opet mi se spava, ........ mmmmmmm,
vidimo se sutra, laku noć...

Zrno pijeska: Joj, stiže nam još jedna hladna noć. Pustinjske su noći tako – hladne,
hladne, hladne... Ohoho, što je to, netko nam je došao?

Mali Princ hoda s kutijom pod rukom, gledajući prema nebu u potrazi za svojim

planetom.
Mali Princ: Ono je moj planet, ...ne,... ono je moj planet...
Zrno pijeska: Ti si novi? Nisi iz ovoga kraja?
Mali Princ: Pogledaj moj planet. Upravo je iznad nas...

Zrno pijeska: Ona točkica?
Mali Princ: Sićušan je jer je jako daleko. Vidiš li koliko je sjajna? Što misliš, jesu li
zvijezde osvijetljene zato da bi jednoga dana svatko mogao naći svoj planet?... (pogleda u
Zrno pijeska) S kojeg si Ti planeta?”
Zrno pijeska: Ja imam samo jedan planet – Zemlju. Ali, možda si u pravu, možda i mene
čeka jedna od onih zvijezda.... Oprosti, moram Te pitati: što imaš u toj kutiji?
Neku dragocjenost?
Mali Princ: Tu je ovca.
Zrno pijeska: Ali, ovce se ne nose u kutiji. A i kutija je lagana, kao da je prazna. Kakve
Ti je ovca boje?

Mali Princ: Ako se potrudiš, možeš zamisliti ovcu kakvu želiš. Moja ovca je bijela, i
nosim je na svoj planet.
Zrno pijeska: Što će ti ovca?
Mali Princ: Ovca će na mom planetu brstiti mladice baobaba, i mali će planet postati
prostran... Znaš, mene čeka jedna Ruža. To je cvijet kakvog nitko drugi nema, pa sam
zato bogat.
Zmija: Oooo, stigao nam je gost? Dobra večer, dobra večer!
Mali Princ: Dobra večer! Kako si čudna – tanka si kao prst! Jesi li ti čovjek? U pustinji
se osjećam pomalo osamljeno bez ljudi.
Zmija: Ne, ja sam zmija, i premda sam tanka kao prst moćnija sam od kraljevskog prsta.
Koga dotaknem, taj se vraća u zemlju iz koje je došao PSSSSS...
Zrno pijeska: Ne moraš se bojati Zmije. Ti si čist i dolaziš s jedne zvijezde, Tebi neće
ništa. Čuješ, Zmijo, kaže kako je osamljen bez ljudi. Zar još ne znaš kako je čovjek
osamljen i među ljudima?
Mali Princ: Ne znam gotovo ništa o ljudima. Zato ih i tražim, tražim prijatelja.
Zmija: Želim Ti sreću, mali putniče. Pripremi se na dugo lutanje.

Mali Princ i Zrno pijeska dugo hodaju kroz pustinju. Mali Princ povremeno

otvara kutiju kako bi nahranio ovcu.

Mali Princ: Zrno, kakav vam je to planet na kojemu nema ničega osim pijeska. Čak
nema ni ljudi. Sve je pusto i ružno.
Zrno pijeska: Oprosti; Prinče, oprosti. Pijesak i pustinja su moj dom, meni je lijep i ja ga
volim. Na trenutak sam zaboravio kako si Ti nalik čovjeku, i kako želiš vidjeti život onih
kojima si nalik? Evo, ovaj put vodi ljudima. Pođimo njime!

Nailaze na ružičnjak pun rascvjetalih ruža.

Zrno pijeska: Pogledaj. Pred nama su ruže. Njihov je miris zanosan.

Mali Princ ustukne, prekriva usta rukama, kao u strahu.

Mali Princ: Zrno, to je strašno! Moja mi je Ruža pričala kako je jedinstvena na čitavom
svijetu. Kada bi vidjela toliko mnoštvo cvjetova kakva je i sama, ona bi bila toliko

nesretna da bi od nesreće... ne znam što... uvenula.... Vjerovao sam kako sam bogat zato
što imam jedinstven cvijet, a zapravo imam običnu Ružu...

Princ zaplače, pojavljuje se Lisica, oprezno izviruje ispod krošnje drveta.

Lisica: Dobar dan!

Princ se okreće, pogledom traži Lisicu.

Mali Princ: Dobar dan! Tko si Ti? Vrlo si lijepa? Hoćeš li se igrati sa mnom?

Lisica: Ja sam Lisica. Ne mogu se igrati s Tobom jer me nisi pripitomio!

Mali Princ: Ja samo tražim prijatelja, i nitko me još nije naučio što to znači pripitomiti.

Lisica: Ako me pripitomiš, bit ćemo potrebni jedno drugome. Ti ćeš za mene biti jedini
dječak na svijetu. Ja ću za Tebe biti jedina Lisica na svijetu.

Mali Princ: Sada mi je jasno.... Lisice, ja mislim kako sam već pripitomljen.
Lisica: Zar? A tko je bio sretnik koji te je pripitomio?
Mali Princ: Znaš, postoji jedan mali planet na kojem živi jedna Ruža. Mislim kako me je
ona pripitomila...

Lisica: Hmmm, hmmmm, ...... To je moguće, hmmmmmm.... A ima li na toj planeti
lovaca?

Mali Princ: Nema.

Lisica: Ohohoh, to je jako zanimljivo! A ima li kokoši, finih, masnih kokica?

Mali Princ: Nema.

Lisica: Ah, ništa nije savršeno...

Mali Princ: Jesam li te sada pripitomio? Prije si bila obična lisica, slična svim drugim
lisicama. Ali, ja sam te sada napravio svojom prijateljicom.
Lisica: Da, ja sam ti prijateljica, dragi moj dječače.
Mali Princ: Ti si od sada jedinstvena na svijetu! Ja sam od sada odgovoran za Tebe!

Lisica: Zbogom, Mali moj Prinče, pronađi svoju Ružu koju si pripitomio. I zapamti,
čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.Čuješ me...bitno je očima
nevidljivo!

Mali Princ se vraća u pustinju, sjeda uz Zrno pijeska, spušta se noć.

Mali Princ: Zrno, baš sam žedan. Hajdemo potražiti neki zdenac....

Zrno pijeska: Ali, uzaludno je, tražiti zdenac u pustinjskom prostranstvu... No, dobro,
ionako mi je hladno, možda se hodanjem ugrijem...

Promatraju zvijezde.

Mali Princ: Zvijezde su lijepe – zbog jednog cvijeta što se ne vidi. I pustinja je lijepa.
Ljepotu joj daješ ti, Zrno, dok tako svjetlucaš noću.Lijepom je čini i spoznaja da se u njoj
negdje skriva izvor.

Zrno pijeska zasvjetluca.

Zrno pijeska: Da, ono što daje ljepotu nevidljivo je. Vidiš, i ja znam pod mjesečinom
lijepo svjetlucati. Ono što meni daje ljepotu je moja nevidljiva svjetlost. Ali, oči su
slijepe, treba tražiti srcem.

Pronalaze zdenac.

Mali Princ: Mmmmm, što je ova voda ukusna, što je ova voda ukusna....drukčija je od
obične hrane, .... koliko smo je dugo tražili i željeli, zar ne, Zrno?

Zrno pijeska: Da, i meni do sada voda nikada nije tako prijala. Znaš, kiša u pustinji pada
rijetko, ali sama dođe. (Ponosno dodaje) Ovo je prva voda koju sam ja pronašao!

Mali Princ (sjetno): Prošlo je već puno vremena od kada sam se spustio na Zemlju...
sutra će biti godinu dana.

Zrno pijeska: Znači, niti naš susret nije bio slučajan? Ti si se već tada htio vratiti kući,
svojoj Ruži?

Princ potvrdno klimne, ostavlja dojam krivca.

Mali Princ: S dolaskom Jutra moja će se zvijezda nalaziti točno iznad mjesta na koje sam
prvi puta stupio nogom. Bilo je to prošle godine. Ako u pravome trenutku dotaknem
sunčevu zraku, uspjet ću se vratiti kući s ovcom i brnjicom (šapatom, povjerljivo: kako
mi ne bi pojela Ružu).

Zrno pijeska (panično): Ali, ja ću tada ponovo biti sam, neću više imati prijatelja!

Mali Princ: Gledat ćeš noću zvijezde, među njima i moju zvijezdu. Sve će one biti Tvoje
prijateljice. A ja ću Ti slati osmijehe i veselje. Ti ćeš jedini imati nasmijane zvijezde. Ti
ćeš biti jedino Zrno pijeska kojeg će zvijezde tjerati na smijeh..... Evo, sunčeve zrake,...

Bljesak žute munje. Potom mračno nebo koje se postupno popunjava zvijezdicam
(djevojčice na štapićima drže zvijezde kojima mašu i pozdravljaju publiku).

Pripovjedač: Mali se Princ vratio svom planetu i svojoj Ruži. Ako i vas zanima što se
dogodilo na njegovom planetu, je li ovca pojela Ružu, ili, je Ruža, možda, bocnula Ovcu,

dovoljno je pogledati nebo... Što ćete vidjeti? Vidjet ćete da se priča svakoga časa
mijenja i kako se na svom planetu brinu jedni o drugima Mali Princ, njegova Ruža i
njihova Ovca...”

LIKOVI

Mali Princ
Zrno pijeska

Djeca:

Mirta
Zrinka
Ivan
Dinko
Iskrica

Likovi s “neba”:

Gospodin Oblak Munjomlat
Gospođica Namiguša-Zvjezdica
Gospođica Sunčica
Gospođa Oblak Munjomlat
Oblačić lijevi
Oblačić desni
Oblačić donji
Oblačić gornji

Ostali:

Pripovjedač
Ruža
Kralj
Uobraženko
Pijanac
Poslovni čovjek
Noćobdija
Profesor zemljopisa
Zmija
Lisica

Djeca:

Putovao princ je mali,
U godinu bi dani stali,
Što je dalji domu bio,
To je više o njem’ snio.

Princ:

Prijatelja dragog, bliskog,
Srcu milog, srcu prisnog,
Ja prepoznat nisam znao,
Dok sam s njime drugovao.

Djeca:

Pitao se u tuđini,
Je li mu se dobro čini,
Tek gubitkom poznatoga,
Saznat možeš voliš li ga.

Princ:

Iako sam tek princ mali,
Nešto ipak dobro znam,
Djetetu bez prijatelja,
Nije lijep ni jedan dan.

Djeca:

On ostavlja dom-planetu,
Sve što ima na tom svijetu,
Čisti još vulkana tri,
Ružu nježno pozdravi.

Princ (Ruži):

Ružo, što ćeš sada Ti?
Tko li će Te braniti?
Nemoj puno brinuti,
Ja ću Ti se vratiti.

Gdje to ide,što to radi?
Prijateljstvo, djeco, traži...
Prijateljstvo nije bajka,
snažnije je i od mraka,
lepršavo poput zraka,

Djeca:

Astroid je planet
Malog Princa željnog svijeta
Imao je Ružu i vulkana tri
Al’ u njima nije znao
Prijatelje prepoznati.

Princ:

Vratit ću se Ruži žurno -
Zalijevati je opet brižno,
Veseliti se njenom grmu,
Brinuti o cvijetu, i o trnu.

Cvijetu dragi, Ružo moja,
Boli me samoća Tvoja
Još se divim liku Tvom,
Bez Tebe ja nemam dom.